GRAD DRNIŠ

Drniš, gradić na rubu prostrana i plodna Petrova polja, polazište je na izlete na Roški slap i Otavice, počivalište hrvatskog kipara svjetskog glasa Ivana Meštrovića. Drniš omogućuje sentimentalno putovanje u prošlost: još i danas moguće je čuti, uz čuveni drniški pršut i mišni sir, guslare u narodnim nošnjama koji u desetercima opjevaju minula vremena.

Prvi pisani trag imena Drniša nalazimo u kupoprodajnom ugovoru od 8. ožujka 1494. godine (Sub Darnis - podgrađe).
Prodiranje Turaka u Dalmaciju započinje već od 1415. godine, a 1522. Drniš doživljava istu sudbinu kao i čitava sjeverna Dalmacija, Knin i Skradin, te pada u turske ruke. Već od 1528. godine uspostavlja se stalna sudska ispostava - nahija.
Prema nekim crtežima iz 18. stoljeća, Drniš je bio grad s 5 džamija, od kojih danas nalazimo samo dvije (prvu - u ostacima turskog minareta, a drugu - pretvorenu u crkvu sv. Ante). Od jedne od džamija, kasnije je izgrađena crkva sv. Barbare, za koju se ne zna točan lokalitet (pogođena udarcem groma, te je od njena kamenja napravljen zvonik današnje crkve sv. Ante).
Za vrijeme Turaka Drniš je brojio oko dvjestotinjak domaćinstava, te se već u to vrijeme odlikovao pojedinim obilježjima grada (javna česma - Fontana, gradski sat ili sahat kula - za vrijeme Mlečana prenešen na zvonik crkve sv. Ivana u Šibeniku, gdje je još i danas).
Pretpostavlja se da se prostirao od današnjeg raskrižja i Poljane (gdje se nalazila i turska carinarnica - badžana) do Meteriza i Kevića strane.
Za vrijeme Kandijskog rata (od 1645-1669. godine) vode se neprekidne borbe za Drniš izmedu Turaka i Mlečana, koji se izmjenjuju na vlasti, dok ga Mlečani nisu potpuno spalili i uništili. 1670. godine Drniš ponovno pada u turske ruke, a 1683. godine oslobađaju ga drniški Zagorani, vodeni Matom Nakićem - Vojnovićem, kojeg su Mlečani nagradili titulom serdara.
Drniš tih godina mijenja kako svoj vanjski izgled, tako i sastav stanovništva. Obnavlja se Gradina (čiji ostaci inače datiraju iz prve polovice 14. stoljeća, kada je ovaj dio Zagore, kao i cijeli kanjon Čikole nadzirala plemićka obitelj Nelipića), a na mjestu današnje Poljane 1758. godine grade se četiri mletačke vojne zgrade - kvartiri, s kulama na dva kraja, te konjušnicama. 1783. godine gradi se zgrada mletačkog suda (stara općinska zgrada), iza crkve sv. Ante, a 1790. kuće Milić-Štrkalj u donjem dijelu Drniša (u kojoj su odsjeli 1818. godine car Franjo I i 1875. godine car Franjo Josip prigodom svojih posjeta Drnišu).
1797. godine vlast u Drnišu preuzima austrijsko-habsburška monarhija, sve do 16-17. veljače 1806. godine kada odredbom Požunskog mira, sklopljenom 1805. po kojoj Dalmacija pripada Napoleonovoj Francuskoj, Francuzi stižu u Drniš. Zadržavaju se do 1813. godine, a u svom kratkom razdoblju vladavine rade na izgradnji dalmatinskih cesta.
28. listopada 1813. godine austrijska vojska ponovno dolazi u Drniš, te se zadržavaju narednih stotinjak godina, sve do 1918. godine.
U tom razdoblju, Drniš doživljava svojevrstan gospodarski procvat, ciji je ključni čimbenik početak eksploatacije ugljena i boksita na ovom području, te zapošljavanje stotine radnika u rudnicima u Siveriću i u Velušiću. Još 1834. godine baron Rotschild otvara prvi rudnik ugljena u Siveriću (1857. godine kupuju ga šibenski poduzetnici, a 1875. prelazi u vlasništvo talijanskog Societa del Monte Promina), a krajem 19. stoljeca Bečanin Alexander Koenig počinje s eksploatacijom ugljena u Velušiću.
Krajem dvadesetih, početkom tridesetih godina gradi se novi čikolski most, a četrdesetih i novi put za Šibenik. 1870. godine gradi se prva općinska zgrada, na svom današnjem mjestu, 1883. nadograđuje se zgradom pučke škole.
Također se u razdoblju od 1874. do 1877. godine gradi prva dalmatinska željeznička pruga, od Splita do Siverića, te njen produžetak do Knina (od 1885. do 1888. godine). 1903. godine gradi se i pruga Siveric-Velušić.
1906. godine u vlasništvu talijanskog "SUFID"-a gradi se hidroelektrana Manojlovac, a 1910. vlasnici rudnika Monte Promina grade elektranu u Roškom Slapu.
Drniški vodovod sagrađen je 1908. godine, a početkom dvadesetog stoljeća uređuje se tok rijeke Čikole.
1914. godine austrijska vlast započinje eksploataciju boksita u Trbounju, koji je otkriven još 1847. godine u selu Kljake.
Završetkom prvog svjetskog rata, u studenom 1918. godine Drniš, kao i veliki dio Dalmacije, okupira talijanska vojska. Slijede mirovna konferencija u Parizu 1919. godine, te potpisivanje rapalskog ugovora 20. studenog 1920., tako da 5. travnja 1921. godine Talijani napuštaju Drniš, koji prelazi pod vladavinu Kraljevine SHS, pod kojom ostaje do kraja drugog svjetskog rata.
Suživot u zajedničkoj državi nastavlja se narednih 45 godina sve do sloma komunizma, kako u Europi, tako i kod nas.
1990. godine provedeni su prvi parlamentarni izbori, koji su rezultirali proglašenjem Republike Hrvatske. Slijedom događanja, 16. rujna 1991. pobunjeni Srbi napadaju grad Drniš, čije je stanovništvo primorano naredne četiri godine provesti u progonstvu, sve do oslobađajuce vojno-redarstvene akcije Oluja 5. kolovoza 1995. kada se Drnišani konačno vraćaju svojim spaljenim i uništenim domovima, kako bi po tko zna koji put u povijesti obnovili svoj grad.